Zadarska regija od davnina je poznata po proizvodnji češnjaka. Češnjak iz dalmatinskog podneblja raste na škrtoj, pjeskovitoj zemlji crvenici i crnici između suhozida, a tradicionalno se uzgaja na otoku Pagu i na benkovačkom području. Stanovnici ovog kraja u prošlost su pretvarali površine obrasle dračom, kupinom i korovom u obradive površine. Uz pomoć magaraca i mazgi do polja su dopremali stajsko gnojivo, a češnjak su okopavali i plijevili ručno.

U slavenskim je običajima češnjaku često pridodana i uloga magijske zaštite protiv zlih sila koje je jak miris češnjaka tjerao dalje od onoga tko ga je nosio. Svi stariji etnološki ili putopisni izvori ističu da se na području Dalmacije češnjak trošio u velikim količinama, često čak kao jedini začin hrane, ali i da je to jedan od razloga dobrog zdravlja stanovnika. Diljem obale Jadrana češnjak je sastojak umaka i najčešćeg domaćeg začina pešta koji se dodaje jelu za vrijeme kuhanja, a ovisno o kraju može još sadržavati i sjeckanu slaninu, pancetu, luk ili peršin. Tradicijska je kuhinja također koristila zelene listove češnjaka, pod imenom paski, rezali bi se obično o Ivanju (24. lipnja), kada je glavice češnjaka trebalo utisnuti u zemlju gdje će rasti obično do Bartolova (24. kolovoza) kada ih se obično vadilo, uplelo u vijence (rešte) i spremalo za daljnju upotrebu.

Doima se kako se mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva u dalmatinskom zaobalju i priobalju sve više okreću uzgoju i proizvodnji češnjaka. Proizvođači svoj proizvod plasiraju na hrvatsko i inozemno tržište, a dio profita ostvaruju i direktnom prodajom na vlastitom gospodarstvu te izlaganjem i prodajom na sajmovima.