Tradicijska je prehrana za veliku većinu stanovnika značila vrlo malo mesa na jelovniku, u bogatijim kućama tek jednom tjedno, a u siromašnijima niti toliko. No zato su slavlja, blagdani i svetkovine bili prigode kada se meso konzumiralo u izdašnim količinama. Janjetina i jaretina svoje stalno mjesto i danas imaju na tradicijskim jelovnicima, osobito u proljeće, na uskrsnoj trpezi, ali i na obiteljskim slavljima kada je janje na ražnju ili pod pekom siguran i čest odabir. Nekoć u vrijeme diktata sezonske prehrane, janjetina je bilo meso koje se uglavnom pripremalo u proljeće, zajedno s raznolikim uzgojenim ili samoniklim povrćem. Ostaci takvih receptura čuvaju jela poput janjetine s bižima ili šparogama, karakterističnima za mediteransku kuhinju. No kako nam povijest prehrane tako često izmiče sustavnim povijesnim istraživanjima, stari putopisi predstavljaju nam važan izvor podataka o prehrani.  Čini se da je osobito otočka janjetina bila na cijeni jer je već Alberto Fortis u svome Putu po Dalmaciji (1774.) hvalio kvalitetu janjetine i kozletine pripisujući to kvaliteti dobre otočne ispaše. Jednako zaključuje i francuski putopisac Hacques, osjećajući u aromi janjetine aromatične biljke koje meso čine ukusnijim i hranjivijim. Jedan putnik s početka 19. stoljeća opisuje ručak što ga je jeo u okolici Solina – domaćini omame janje udarcem toljage po glavi, još živo ga oderu i potom peku na ražnju, začinjena tek solju. No osim hvaljenog mesa s ražnja koje ima dugu povijest, polako se zaboravljaju starinske recepture za brojna jela od janjećih i jarećih iznutrica poput dropčića (pirjanih iznutrica), janjećih žgvaceta, janjetine s bižima, bobom, šparogama ili drugim proljetnim povrćem, iškog lopiža, bukovačke cicvare..., ali neka jela poput bračkog vitalca (janjeće iznutrice nabodene na ražanj, omotane trbušnom maramicom i ispečene) pronalaze svoje mjesto unutar koncepta nematerijalne kulturne baštine.