Sol je kroz povijest bila skupa i vrijedna namirnica koje se još nazivala i bijelim zlatom i čija je trgovina uvijek bila pod strogim okom zakona. Proizvodnja soli za mnoge je zemlje bila osnova ekonomije i jamčila je vrijednu robnu razmjenu.
Ninska sol određena je specifičnim prirodnim okruženjem. Glavnu ulogu pritom ima Jadransko more koje se ističe svojom čistoćom i bogatstvom biljnog i životinjskog svijeta. Kao takva obiluje mineralima, planktonima i algama što pridonosi kvaliteti soli. Zahvaljujući visokom salinitetu (količini otopljenih soli u 1000 grama morske vode) Jadransko more predstavlja pogodan medij za dobivanje soli.
Od rimskih vremena počinje procvat solana na Sredozemlju, a možemo reći da se tehnologija dobivanja soli iz isparavanja morske vode u plitkim bazenima gotovo nepromijenjena zadržala sve do danas. U antička vremena postojale su solane na mnogim lokacija diljem Jadrana poput Brijuna, Raba, Dugog otoka, Paga, Stona i Nina, iako većina njih odavno ne postoji, na mnogim se mjestima u toponimu Soline krije povijest dobivanja soli.
Pretpostavlja se da je ninska solana postojala već u antici, a sigurno je da je radila u srednjem vijeku, u doba ninske komune, te u vrijeme anžuvinske i mletačke vlasti. Vlasnički odnosi ninskih solana, nažalost, nisu istraženi, pa ne možemo pratiti koji je dio zarade ostajao lokalnom stanovništvu, ali prema podacima iz paške ili brijunske solane (koja se spominje u ispravama iz 6. stoljeća) gdje su zakonici strogo propisivali uvjete prodaje i podjele zarade, možemo biti sigurni da je trgovina solju bila pomno uređena.
Ninska solana smještena je na površini od 55 hektara u ninskoj laguni, tik do starohrvatskog grada Nina. To područje obiluje ljekovitim blatom (peloidom) poznatom po svojim blagotvornim učincima na zdravlje još iz vremena Rimljana. Ljekovito blato predstavlja značajan izvor minerala koji ulaskom u sastav soli poboljšavaju njezinu aromu te nutritivnu i zdravstvenu vrijednost. U ninskoj solani zadržan je starinski način proizvodnje soli s tradicijom dugom 1500 godina. Sol se sakuplja u bazenima smještenima na otvorenim poljima. Oni se u proljeće pune morskom vodom koja tijekom proljeća i ljeta isparava te na dnu zaostaje morska sol koja se u jesen ručno „bere”, odnosno sakuplja. Taj se proces odvija u pet faza. U prve četiri faze dolazi do isparavanja morske vode i njezinog zgušnjavanja u salamuru. Potom u petoj fazi salamura prelazi iz tekućeg u kruto stanje što je poznato kao proces kristalizacije.
Djelovanjem sunca i vjetra, iz osam milimetara vode dobije se oko jedan milimetar soli. Sakupljanje soli odvija se u nekoliko „žetvi”, odnosno etapa. Prva kreće kada se nakupi sloj soli debljine 15-20 milimetara. Prije branja, iz bazena se ispušta salamura kako bi se sol procijedila. Jednom kada je suha, sol se ručno sakuplja na hrpe i prevozi u skladište. Sezona žetve traje tijekom proljeća, ljeta i rane jeseni, u prosjeku 63 dana. Prosječna godišnja proizvodnja ninske morske soli zadnjih desetak godina iznosi oko 3200 tona.
Osim opisanim procesom taloženja soli na dnu bazena, u ninskoj solani se odvija još jedan specifičan postupak dobivanja soli. U bazenima se pod utjecajem sunca i vjetra na mikronskim drvenim sitima dio soli kristalizira izravno iz zgusnute morske vode i potom ručno sakuplja. Sakupljanje se odvija rano ujutro i kasno navečer kada nema vjetra. Sol dobivena na taj način specifičnih je senzornih svojstava i najviše kvalitete, a nosi naziv cvijet soli. Dobiva se isključivo u idealnim vremenskim uvjetima i vrlo je cijenjena. Zbog toga ju nekada nazivaju i „kavijar soli”.
U proizvodnji soli značajnu ulogu ima i vjetar, pogotovo bura. To je hladan i oštar vjetar koji puše s kopna na more. Točnije, spušta se s obronaka Velebita iz područja ličkog zaleđa. To je područje iznimne prirodne očuvanosti, daleko od izvora zagađenja što osigurava čistoću ninske soli te ubrzava njezino stvaranje.
