Važnost smokve u nekadašnjim prehrambenim tradicijama cijelog Mediterana progovara iz mitova, predaja i vjerovanja koja se, nimalo slučajno, isprepliću oko stabla i ploda smokve. Divlja smokva udomaćena je, pretpostavlja se, prije 5000 godina na prostoru današnje Palestine. Od tamo se proširila osvajanjima, migracijama i trgovinskim putevima cijelim Sredozemljem. Uz maslinu i vinovu lozu, smokva predstavlja najstarije hraniteljice Mediterana i jedan od njegovih simbola. Poznato je oko 600 vrsta smokve od kojih je u Hrvatskoj najzastupljenija obična smokva (Ficus carica). Autohtone sorte jestivih smokava dijele se prema broju puta u godini kada donose plodove na jednorotke i dvorotke te prema boji pokožice ploda na bjelice i crnice. Ovisno o sorti, nekim dvorotkama je veći prvi, a nekima drugi rod. Poznate jednorotke bjelice su: zamorčica, modrulja, zemnjica, karnjiga, zimica i lopudka, a jednorotke crnice: šaraguja i bružetka. Dvorotke bjelice su: petrovača, bjeluša, vodenjača i termenjača, a dvorotke crnice: petrovača, zlatulja i žentle. U obzir treba uzeti da za neke sorte postoje različiti lokalni nazivi koji nisu sustavno povezani pa je teško odrediti koliko točno sorti ima.

Smokva je kroz dugu povijest bila namirnica koja se lako čuvala i to je bila njezina najvažnija odlika. Ljeti se jedu svježe, a mnogo više suhe u mjesecima kada na stolovima nema svježeg voća. Primjereno osušene na suncu, pakirane u platnene vrećice ili nanizane na konop, smokve su se mogle čuvati još mjesecima. Zanemarimo li obilate trpeze bogatih, smokva je bila lako dostupan i jednostavan obrok siromašnih i siromašnijih. Nekoliko smokava s nešto kruha bio je pristojan obrok koji je dugo držao čovjeka sitim. Nisu se slučajno smokve nosile na more, za skromne marende ribara. U neka skromnija vremena nekoliko smokvi u džepu bila je slatka užina u školama.

Danas se sušenje provodi u suvremenim sušarama. Neki su zadržali tradicionalni način sušenja na suncu koji traje otprilike sedam dana. Smokve su položene na sušilo na kojem se povremeno okreću radi ravnomjernog sušenja te svake večeri sklanjaju od kiše i rose. Neki proizvođači sušenje na suncu kombiniraju s namakanjem u morsku vodu na polovici sušenja. Tijekom procesa sušenja smokva će izgubit oko 2/3 mase uslijed isparavanja vode te povećati udio šećera. Kada šećer krene izbijati na površinu potkožice, to je znak da je sušenje završeno. Osušene plodove treba čuvati u papirnatim vrećama u suhim i prozračnim prostorima niže temperature i vlažnost zraka. Veliki potencijal za popularizaciju i etabliranje smokve kao tradicionalne namirnice leži u sve popularnijem seoskom turizmu u kojem je naglasak upravo na autohtonim proizvodima. U tom kontekstu ističu se svježe i suhe smokve te dobro poznati proizvodi od smokava kao što su marmelade, kolači i alkoholna pića. Jedni od najpoznatijih proizvoda ovoga tipa su smokvenjak, tradicionalni kolač od suhih smokava te smokovača, rakija od smokve.