In vino veritas ili „u vinu je istina“ ili „o čemu trijezan šuti, pijan govori“ – latinska je izreka koja upućuje na osebujnu simboliku alkoholnog pića – vina koje se dobiva fermentacijom voća, najčešće grožđa. I kao takvo, vino od grožđa, ploda vinove loze (lat. vitis vinifera), ispisuje zanimljivu povijest diljem svijeta.

Na prostoru današnje hrvatske plemenite loze bilo je i prije Rimljana, u vrijeme Kelta i Ilira, a divlje loze navodno još i ranije. Povijesni izvori potvrdit će da se tek poslije Krista počeo poticati razvoj vinogradarstva na području Panonije. Slaveni, odnosno Hrvati u svojoj pradomovini na sjeveru Europe nisu poznavali vinogradarstvo, već su to umijeće naučili od starosjedilaca, naroda koji su naseljavali područje današnje Hrvatske – Ilira, Kelta, Grka i Rimljana. Moguće je zaključiti kako korijeni hrvatske vitikulture zapravo počivaju u antici, odnosno ostatke tog utjecaja danas prepoznajemo u elementima kontinentalnog i južnog tradicijskog vinogradarstva. Grci su izbjegavali uspravljanje vinove loze, što je karakteristika tradicijskog vinogradarstva juga Hrvatske, a uzdignuta loza poduprta kolcem tipična je za rimsko vinogradarstvo i na nju nailazimo u sjevernim, kontinentalnim dijelovima Hrvatske. Također, varijacije varenika, začina koji se dobiva ukuhavanjem vinskog mošta, ili istarske supe, čiji je glavni sastojak vino, pronalazimo na području antičkog življa. Uzgoj loze bio je snažniji na hrvatskim otocima, nego u unutrašnjosti Hrvatske.

Vinska kultura danas je razvijena u Hrvatskoj i kao gospodarska grana i kao turistička atrakcija. Svaka sorta istaknutih hrvatskih vina ispisuje svoju posebnu povijest, dolazi od grožđa zasađenog na posebnom mjestu (u Dalmaciji to će biti jugozapadna ili jugoistočna strana otoka ili obronka), u sebi nosi poseban terroir (okus mjesta, odnosno tla) i u njega su utkana pažnja i ljubav ljudi koji kroz cijelu godinu bdiju na vinogradom, a kasnije u konobi ili podrumu pomno prate vrenje i čekaju završetak jednog ciklusa.

Vino je upisano u život čovjeka na više razina; u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, kao i danas, ono predstavlja simbol zajedništva i obilja, rekvizit u svadbenim zdravicama i napitnicama, proizvod koji osigurava financijsku situaciju obitelji. I danas je važan element božićnih i uskršnjih običaja te mnogih svečanih prigoda. Vino služi kao napitak, dodatak je dnevnoj prehrani, ponegdje i kao lijek (u prošlosti vinom se krijepilo bolesnika i rodilju).

Vina je moguće kategorizirati prema slatkoći i prema kakvoći (stolna, kvalitetna i vrhunska). Takozvana specijalna vina dijele se na desertna, aromatizirana i likerska. Jedno od najpoznatijih desertnih vina je prošek. Specijalna vina dobivaju se posebnim načinom prerade grožđa, mošta ili vina bez dodatka ili s dodatkom određene količine vinskog alkohola, vinskog destilata, šećera, koncentriranog mošta i mirisavih ili drugih dopuštenih tvari biljnog podrijetla. Prošek je moguće napraviti od najboljih sorti grožđa na nekom području. Dugogodišnju tradiciju spravljanja prošeka povezujemo uz Dalmaciju, osobito srednju i južnu, te uz otoke. Pojedini autori povezat će ga s posebnim prigodama u životu čovjeka, kao što je primjerice rođenje djeteta. Naime, one godine kada se dijete rodilo probrano bi se grožđe posebno sušilo i od njega bi se napravilo nekoliko boca prošeka koje bi se zakapale u zemlju te otvarale na dan vjenčanja tog djeteta. U proizvodnji prošeka najzanimljiviji je možda postupak sušenja jer od njega ovise i svi ostali postupci – gnječenje, maceracija, dozrijevanje… A i etimologija riječi prošek objasnit će da riječ prošek proizlazi iz talijanske riječi prosecco što znači prosušen. Sušenje je moguće i na otvorenom i u zatvorenim prostorima što je karakteristično za suvremeno vinogradarstvo i podrumarstvo. Prošek se navodno počeo proizvoditi tijekom 19. stoljeća kada je u Europi započela moda desertnih vina, a tome u prilog ide i pronađena boca prošeka iz 1888. godine u podrumu jednog restorana u Starom Gradu na Hvaru.